MOJ PAS, 01.01.2021.

Mjesec po mjesec i došli smo do kraja godine.
I to kakve godine.
Najviše bih voljela da se ne moram okrenuti za sobom i prisjetiti se svega što je donijela i svega što nam je oduzela. Banalizirajući, možemo reći da nam je
donijela životni stil dostojan futurističkih romana,
a oduzela svakodnevne jednostavne stvari, kao što su disanje bez maske, zagrljaj ili kava s prijateljima.
Na kraju, oduzela nam je i slavlje Božića na kakvo smo navikli.

U međuvremenu, mnogi od nas su oboljeli i većina se s većim ili manjim problemima provukla kroz ušicu igle, a neki su nas, na žalost, zauvijek ostavili.

Ali, kroz cijelu godinu, kinologija je u našim životima isplela mrežu i prilagodila se situaciji. Na početku smo organizatore koji su odustali od izložbe nazvali kukavicama, onda smo hitno i neodloživo trebali propusnice zbog parenja
negdje daleko, onda su izložbene karijere štenaca u startu propale jer nisu imali gdje izboriti “Future Hope“, onda… i tako dalje i dalje. I što smo manje mogli, to smo postajali veći i kvalitetniji vlasnici pasa.

Šetnje su se produžile i zabava s psom postala nam je svakodnevna potreba.
Druženje s psom postao je kontakt s nečim neopasnim, dragim, pametnim i uvijek usredotočenim na nas same. Uzgojili smo nove štence za koje smo imali više vremena nego inače i tako ih kvalitetno pripremili za nove vlasnike.
A buduće vlasnike nije trebalo dugo čekati, jer svatko je htio imati “kompića” za šetnje i druženja.
Kinologija je preživjela mnoge bure, preživjet će i ovu. I bez obzira jesmo li u njoj učenici ili učitelji, trebamo znati uživati i prepustiti se, jer mi smo prolazni,
a psi su oduvijek i zauvijek.

Sretna Nova 🙂